Amna Sarajlić: POEZIJA

 Pjesme pisane za regionalni konkurs "KultArt - Dječije carstvo" za 2021. godinu 

SLIKA

 

Svaki čovjek kao slikar

unosi boje u svoj život,

a svaki život kao slika.

Poseban.

 

Neke slike su precijenjene,

druge nedovoljno cijenjene

Svaka boja upotpunjuje rad,

oživljava ga.

 

Na kraju,

kada umjetnika više ne bude

na paleti ostane samo crna.

 

Kist tada progovara:

„Slika je konačno gotova

bit ćeš upamćen po njoj!“

 

 

 

DOMINE

 

Dobra djela su kao domine

koje pažljivo redam kroz život.

Stoje mirno kao vojnici

bez namjere da ratuju.

 

Ljudi uvijek vide zadnjeg,

posrnulog u stroju.

 

Od svih bijelih tačkica

oni vide crnu.

 

I stihove ove

redam kao domine.

 

Njih ne zanima cijela pjesma

vide samo zadnjih stih.

 

RUŽA

 

Ljubav je kao ruža

svaka je lijepa

međutim, nije svaka prava.

 

Neke su biljke žive

druge lažne, plastične.

Izgledaju one isto,

ali samo na prvi pogled.

 

Ruže su po nečemu posebne:

lako ih je slomiti!

Valjda zato imaju svoje bodlje 

koje su njihov pancir. 

 

Ako se ne brineš o njoj dovoljno

ona uvene i više ne postoji.

Od predivne ruže ostane prah

u kojem se krije sjeme

za nove mlade izdanke.

 

 

 

 LJUBAV

 

Svi vide ljubav na različite načine:

 

Neki kao ružu koja je lijepa,

ali opasna.

 

Neki kao veselog umjetnika

koji unosi boje u njihov život

i čini ga ljepšim.

 

Neki ne vide poentu,

a možda ni ne žele.

Možda misle da će im biti lakše

dok ne razumiju.

Ili su jednostavno slijepi za ljubav.

Ili se boje voljeti,

jer misle da nisu voljeni...

 

Šta je to ljubav?

Ne tražim odgovor!

Jer ako postoji odgovor

onda ona ne postoji.

Amna Sarajlić, VIII-a

Almedina Čelenka: "Zemlja čudesa"

 Rad pisan za konkurs "Dobrota se ne zaboravlja", za 2021. godinu

           Danima razmišljam o  „Zemlji čudesa“, nalazi se negdje u pećini koja još nije dovoljno istražena. Zemlja čudesa voli svoje ljude, ali njeni ljudi,  zvani  „Čarobnjaci“, ratuju. Na čudesnoj zemlji nalazi se jedna tačka zvana Bosna. Divna li je ta Bosna. Popunjena šarenim, ali i dobrim ljudima.

        U toj zemlji je živjela jedna djevojka koju su ljudi zvali Fata. Dobila je ime po svojoj nani Fatimi, divnoj, starobosanskoj, tradicionalnoj ženi. Mlada Fata je većinu svog slobodnog vremena provodila sa nanom i uživala s njom.

Tokom njenog boravka kod nane upoznala je mladića kojeg je društvo često zvalo Narcis, bio je  narcisoidne prirode. Upoznavši mladu Fatu, Narcisovo srce je smekšalo, a Fatino srce raslo. Reklo bi se, nova ljubav. Tako su Narcis i Fata odlučili svoje poznanstvo pretvoriti u prijateljstvo, u nadi da se njihova ljubav sakrije. Počeli su izlasci u divnim ljetnim noćima punim mladog ašika, obasjanim nurom Mjeseca. Narcis i Fata su šetali malim selom, a kroz prozore starobosanskih kuća ih je posmatrao narod, „Čarobni narod“, koji jednu sliku zaljubljenih bića pokušava pretvoriti u zmijski otrov. Da li je moguće učiniti takvo što?

Pored mnoštva zla koje se širi, postoje i oni koji će da učine makar jedno dobro kako bi druge okrenuli ka dobroj strani svoje duše. Narcis i mlada Fata svoje „prijateljstvo“ sakriti nisu mogli, te su se pomirili sa situacijom, a svoju ljubav ozvaničili u vidu braka. Sretan li je samo bio mladi starobosanski par koji je svom narodu učinio veliku uslugu. Narcis i Fata su pronašli izvor vode na raskršću svog sela, te napravili česmu kojoj su dali posebno ime čije će značenje držati u tajnosti od svog naroda. Česmu nazvaše „Čudesna zemlja“. Ko bi se na toj česmi napio vode, iz njega bi iščililo svako zlo. Iako je većina tom vodom utolila svoju žeđ, bilo je i onih koji su je izbjegavali. 

Decenije su od tada prošle a Narcis i Fata su zadržali svoju ljubav, iskušenja, uvrede, nepravdu i mnoštvo loših stvari koje su ih zadesile od strane Čarobnjaka, u blizini jedne česme. Njihovo djelo će usrećiti mnoge ljude, umorne putnike, životinje i druge. Ostat će upamćeni po svojoj dobroti i mladosti u kojoj će tek da uživaju, a narod k'o narod, ili će uživati u dobroti koja im je data ili će rušiti istu. Ovi drugi će svakako ostati žedni, ali svoj odraz svako vidi na mirnoj vodi korita.

Dobra djela su potrebna ljudima, ljudi su potrebni jedni drugima. Oslonac na dobre ljude je poput izvora vode, mučit ćemo se dok ga ne pronađemo, ali kada ga pronađemo, ostati  ćemo zahvalni i sretni.

Almedina Čelenka, IX-a

Ajna Haseljić: "Tihi žubor potoka"

 Rad pisan za konkurs "Dobrota se ne zaboravlja", za 2021. godinu 

         Rijeka je tiho žuborila i takvu je pamtim. Uvijek sam je posmatrala i slušala njen žubor u maminom krilu pred sami zalazak sunca, dok je ona s babom pila kahvu i prepričavali dan.  

Moj komšija Ahmo nije volio taj naš potok i često bih ga čula da sebi u njedra mumlja kako bi volio da presuši i da ga više nema. A ja, ja sam svom snagom svog srca voljela taj potok. Taj osjećaj se zadržao do danas. Družila sam se sa njim svaki dan, bacala kamenčiće i pravila kule oko kojih su se formirali mali virovi, vjerovatno nastali od pritiska koji su kamenčići različitih veličina pravili. Potok je bio moj smiraj, mirna luka od svega što je mene kao dijete mučilo. U našem selu nije bilo puno djece pa mi je on bio i drug i drugarica i sva razonoda koju sam imala. Nisam mogla zamisliti svoj dan bez tog potoka i ljutio me komšija Ahmo. Nisam mogla da odgonetnem kako neko može da toliko ne voli naš potok, tobože,  remetio mu je mir. Pa on je mir!

Jednog je dana moja majka otišla na posao, a ja sam ostala sama. Naravno, odmah sam isplanirala kako ću otići do potoka i igrati se tamo cijeli dan. Međutim, kiša je počela da pada i remetila mi je planove, ali sam ipak odlučila da odem. I danas kažem hvala Bogu pa sam otišla. Kako sam se približavala potoku vidjela sam kako se nešto brzo miče u nabujaloj vodi koja je neprestano rasla. Potrčala sam i ugledala malu djevojčicu komšije Ahme, počela sam da vičem najglasnije što sam mogla i uhvatila sam djevojčicu za ruku. U tom trenutku Ahmo je dotrčao sav preplašen i izvukao nas obje iz mutne vode.  

Hvala Bogu sve se dobro završilo, komšijina kćerkica je bezbjedna a komšija mi je bio zahvalan i rekao da nikada neće zaboraviti moje dobro djelo. Poslije par dana vidjela sam ga kako razgovara sa mojim potokom. Rekao mu je da je od njega naučio jednu jako važnu lekciju a to je da mora biti odgovorniji kao osoba, ali i kao roditelj. Bila sam zbog toga mnogo sretna!

Negdje sam čula da gledanje u rijeku ima iscjeliteljsku moć. Ne znam da li je to tačno, ali sam se svojim očima uvjerila da osim što rijeka simbolizira neminovnu prolaznost života, ona u sebi može donijeti i promjene nabolje, ali samo ako je poštujemo, jer svima nama „valja preko rijeke“.

Ajna Haseljić, IX-b

Admira Huseinspahić: POEZIJA

 Pjesme pisane za regionalni konkurs "KultArt - Dječije carstvo" za 2021. godinu 

SVIJET ČAROLIJE 

Dođite dječice,

odvest ću vas

u zemlju čarolije.

 

Dođite dječice,

došlo je vrijeme za igru

ovdje u mome vrtu.

 

Pratite me djeco slatka

pokazat ću vam put

za bijeg od boli i tuge.

 

Ne plačite jadna dječice

ljepotu koju vi vidite

odrasli ne vide.

 

Ne plačite sada, djeco draga,

igra koju volite

njima je teret.

 

Previše su umorni

ali nisu nas dotukli 

kao što jesu djecu u sebi.

 

Šutite sada djeco moja          

to ne mora biti tako

čarolija zato postoji.

 

Odmorite se sada, djeco draga,

imamo recept

u našoj zemlji čarobnoj:

 

- dvije kašike ljubavi

- čašu raspoloženja

- dva do tri grama pažnje

- litar nježnosti

- pola kilograma prijateljstva

- i sve to krčkati

dva sata dnevno

na jakoj vatri sreće!    

SUDBINA JEDNOG PSA

 

Ja sam mali Lilly pas

valjam se na travi.

Kad mi gazda baci

donesem štapić mali.

 

Bijeli pas sam ja,

lovim mace šarene

bijele i sive

a priznajem:

ja se bojim zime!

 

Imam male šapice

mekane i jake

okice crne i slatke

i to sam vam ja

omiljeni svima psić.

 

Kada dođe zima

i dalje sam mali

gazdi toplo u kući,

a ja ostajem vani. 

KRILA LEPTIRA 

 

Danas znam:

cijeli svijet je u nama.

 

Kada bih se unazad vratila

trčećim koracima, bosa

na široku livadu stala

pratila bih razigranog leptira.

 

Predstava traje kratko

u nove kostime ulazimo

odabrat ćemo ih sami.

 

Uloga nova uskoro

za novi komad biram

na leđima krila leptira

jer život je kratak

kao bljesak u tami.

Admira Huseinspahić, IX-b

Amina Durmo: "Bijeli golub"

Rad pisan za konkurs "Dobrota se ne zaboravlja", za 2021. godinu 

Roditelji su mi govorili da sam bila nestašno dijete ali puna istraživačkog duha što je bila i istina. Uvijek me zanimalo „čudo“ i da li ono postoji. Zanimale su me razne teorije o kojekakvim čudnim stvarima u koje niko nije vjerovao. Bila sam čvrstog ubjeđenja da Čudo ipak postoji, što me jednom i dovelo do istine.

Bila je zima, te noći sam izašla iz kuće da uzmem svjež zrak. Šetala sam jednom dugom ulicom koja u jednom dijelu nije imala ulična svjetla. Bila je mračna. Nastavila sam hodati dok u jednom trenutku nisam ugledala nešto što mi je ličilo na kuću. Pošto je bio mrak nisam bila potpuno sigurna da je to kuća pa sam se približila i ispred sebe ugledala kućicu koja se s vana činila kao zastarjela. U njoj niko nije živio. Obično su ljudi pričali da je to ukleta kuća jer je bila stara i često su se iz nje čuli zvukovi koji nimalo nisu bili prijatni za čuti. Ljudi koji su živjeli u blizini te kuće su zbog toga odselili. Nikad mi niko prije nije ispričao tu priču jer sam bila mala. Kao i svi roditelji, tako i meni moji nisu pričali takve priče.

Jako me zanimalo šta je to bilo toliko posebno vezano za tu kuću jer su se čuli zvukovi iz nje. Odlučila sam ući. Kada sam ušla nisam mogla vjerovati šta sam ugledala ispred sebe. To je bila prostorija s policama ispunjenim knjigama. Zapravo, to je bila stara škola koja je imala tri učionice i biblioteku pa se vremenom pretvorila u veliku biblioteku s jednom učionicom. Odlučila sam da uzmem neku od knjiga i pogledam kakve su i zašto su ljudi pričali da je ova kuća ukleta. Sjela sam za sto i upalila lampu koja je stajala na njemu. Počela sam čitati dok me u jednom trenutku nije prekinuo neki zvuk. Zvuk je dolazio iz ćoška. Približila sam se da vidim o čemu je riječ i ugledala bijelog goluba prekrivenog slamom. Bilo mu je povrijeđeno krilo. Ono što je bilo zanimljivo kod ovog goluba jeste to da je mogao pričati. Ispričao mi je kako je dosta puta dozivao pomoć kada bi čuo da se neko približava kući, ali niko ga nije čuo. Shvatila sam o čemu je riječ: bijeli golub je simbol mira i sreće, a taj simbol je sada slomio krila i nije mogao letjeti. Goluba mogu spasiti jedino dobrotom.

Dolazila sam svaki dan do kuće, liječila mu ranu i hranila ga dok jednog dana nije napokon poletio. Bila sam jako sretna jer sam pomogla jednom malom biću. Sreća je nagrada koju u sebi nose dobra djela. 

Amina Durmo, IX-a

Anida Kusić: "Umišljene knjige"

 Rad pisan za konkurs "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Misterija školske biblioteke"  

Svakoga dana iza šesnaest časova kada bibliotekarka zaključa vrata knjige su oživljavale. Ujutro bi se sve vraćalo na staro i naizgled je sve bilo sasvim normalno, ali čim otkuca šesnaest sati dešavale su se ne tako obične stvari. U biblioteci je bilo mnogo knjiga, novijih i starijih, tanjih i debljih i svaka je tu pronašla svoje mjesto. Svakoga dana, kada se sve smiri i kada svi odu, knjige su ostajale i pričale svoje priče, neke smiješne neke tužne. Na neki način možda slične, ali svaka je jedinstvena i nosi posebnu čar. Neke knjige su smatrale da su iskusnije jer su starije, neke da su poučnije jer su deblje, a uistinu su sve bile podjednako bitne. Svaka je u sebi krila ono nešto što druga nema. Knjige su pričale jedna drugoj i hvalile se koja ima najviše čitatelja i čiji su stihovi najinteresantniji. Knjige koje su se najviše iznajmljivale pravile su se važne, a one koje su bile na zadnjim policama i koje je već prekrila prašina ponekad bi se rastužile na takve priče.

Knjiga koja se pravila najviše važna je "Mali princ". Svakoga dana kada bi svi otišli, princ bi prepričavao divljenja čitatelja te knjige. Govorio je kako su ljudi oduševljeni svakom rečenicom koja je napisana u njoj. Hvalio se svima kako je to najbolja knjiga i za djecu i za odrasle. Ali on nije jedini...

Kada bi biblioteka bila prazna, likovi iz bajki su izlazili i prepričavali svoje priče drugim likovima. Neki likovi su bili ljubomorni pa su preuveličavali događaje da bi bili bitniji. Kada bi Alisa prepričavala događaje sa svog putovanja, svi su pozorno pratili i divili se čarima bajke, mnogo njih je željelo da budu na njenom mjestu.

Sve u svemu, svaka je imala to nešto čemu se čitatelji dive, a svaki novi radni dan u njima je budio uzbuđenje i svaka je jedva čekala da bude posuđena, da promatra izraze na licima čitatelja dok je čitaju, te na kraju to ispriča društvu sa police.

Anida Kusić, IX-a

Razgovor sa Sajjrom Poljo: "Živi ono što drugi sanjaju"

Razgovarala: Amina Husetović (IX-b)

Sa profila zvanične stranice Olimpijskog komiteta

Naša učenica Sajjra Poljo (IX-b) uspješno se bavi raznim sportovima, a neki od njih su atletika i streljaštvo. Učestvovala je na mnogim takmičenjima. Njena hrabrost, spremnost i spretnost uvijek na kraju pobijede. Najveći uspjeh svakako je poziv na takmičenje u okviru Olimpijskih igara u Japanu. To ne samo da je obradovalo nju, nego i sve nas. Tim povodom smo odlučili napraviti jedan razgovor s njom:   

 

1. Šta je bio povod za tvoje bavljenje sportom?

Povod da se bavim streljaštvom je bio taj da sam imala želju upoznati oružje i kako pravilno rukovati sa istim. Osim pravilnog rukovanja fokus je i na tome kako umiriti tijelo, isključiti okolinu i fokusirati se na metu. Razlog zašto sam se počela baviti atletikom je taj što za razliku od streljaštva kraljica sportova je puna adrenalina, zahtijeva snagu i kondiciju, tako da me ta dva sporta upotpunjuju.

 

2. Da li si očekivala da ćeš postići toliki uspjeh baš u atletici, jer znamo da treniraš i streljaštvo?

Nisam očekivala nikakve rezultate u atletici jer sam u taj sport ušla rekreativno, a kako su se rezultati nizali tako se zapravo budila želja i ljubav prema atletici.

 

3. Šta za tebe znači atletika?

Atletika za mene, koja živi i kreće se u invalidskim kolicima, predstavlja slobodu i širinu kretanja, također mi je i pokazatelj da mogu uživati u sportu kao i svi ostali.

 

4. Koji je tvoj dosadašnji najveći uspjeh u kraljici sportova?

Moj najveći uspjeh do sada je 2. mjesto i srebrena medalja u bacanju diska na 16. državnim atletskim sportskim igrama i 11. mjesto na međunarodnom otvorenom prvenstvu u BiH koje se održalo 2020. godine.

 

5. Koliko puta treniraš i da li su treninzi naporni? Uživaš li u njima?

Atletski treninzi obično se rade do dva puta dnevno. Zahtijevaju mnogo truda, ali u konačnici kada čuješ svoje ime među uspješnim takmičarima shvatiš da se sve isplatilo.

 

6. Koji je tvoj omiljeni sport, inače?

Teško mi je razdvojiti streljaštvo i atletiku jer ih volim podjednako, ali bih dodala da rekreativno uživam u košarci osoba sa invaliditetom.

 

7. Da li postoji osoba koja ti je bila inspiracija ili si sama odlučila da treniraš?

Sama sam odlučila da treniram, a uzor su mi sve osobe sa invaliditetom.

 

8. Na zvaničnoj stranici Internacionalnog paraolimpijskog komiteta (https://www.paralympic.org/sajjra-poljo)  u tvojoj biografiji piše da nosiš nadimak: The Wolf. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Nadimak Vuk sam dobila od ljekara sa odjela anestezije jer sam se borila jako kao vuk da se izdignem iz stanja u kojem sam se našla.

 

9. Pored sporta, imaš li još neki hobi kojim se baviš? Reci nam nešto više o tome.

Volim da crtam i pišem stihove. To me relaksira i upotpunjuje.

 

10. Nećemo te pitati da li voliš školu, znamo da je voliš. J Nego, koji je tvoj omiljeni predmet u školi i zašto baš taj?

Moj omiljeni predmet u školi je Osnove tehnike, jer uvijek imam nove izazove npr. kako napraviti vjetrenjaču, most, autić na potez, itd.

 

11. Nedavno je tvoja je pjesma ušla u zbornik radova na konkursu „Mladi pisci Ze-do kantona“. Pored toga objavljivala si još neke svoje radove. Koliko dugo pišeš, šta te inspiriše u tome?

Objavila sam svoj magazin “Vučica". Njegov sadržaj je bio edukativnog karaktera prilagođen djeci osnovnih škola. Najčešće pišem autobiografske tekstove koji su još uvijek samo za moje oči što ne isključuje da ih jednog dana neću objaviti u jednoj zbirci.

 

12. Svi koji pišu književna djela vole i da čitaju. Možeš li nam reći koje su tvoje omiljene knjige i da našim čitaocima daš neku preporuku za čitanje?

Što bi se reklo „u jednom dahu“ sam pročitala „Dnevnik Anne Frank“. Toplo preporučujem knjigu „Na drini ćuprija“ od Ive Andrića u kojoj se priča o kulturi, povijesti, običajima, ljudima, ali i sudbinama pojedinaca.

 

13. Završni si razred osnovne škole, uskoro trebaš odabrati i upisati se u srednju. Imaš li već neke planove i kako sebe vidiš u bližoj i daljoj budućnosti?

Planove imam i već sam obavila  razgovor sa direktorom buduće mi škole. Kako volim umjetnost tako sam odlučila da se bavim modnim dizajnom, a kasnije bih pohađala i grafički dizajn, tako da te dvije umjetnosti spojim u jedno.

 

14. Koji je tvoj životni moto?

Moj životni moto je citat koji me pokreće a on glasi: „Treniraj dok drugi spavaju, ući dok se oni zabavljaju, ustraj dok se odmaraju i živi ono što sanjaju“.

15. Pokazala si da si osoba kojoj ne može ništa biti prepreka za uspjeh u životu, koju poruku bi poslala našim učenicima i svim ljudima svijeta?

Svaki cilj u životu uz sebe ima i veliku dozu odricanja, truda i zalaganja. Samo nam neće ništa doći i zato ne posustajte, ali najvažnije od svega je do kraja ostati čovjek!

Vedad Mrako: "Dječak koji je volio historiju"

Rad pisan za konkurs "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Misterija školske biblioteke" 

Sve je to počelo jednog kišnog popodneva u školskoj biblioteci. Bibliotekarka je primijetila da se jedna knjiga zagubila. To je bila knjiga pod nazivom „Misterije srednjeg vijeka“. Za vrijeme velikog odmora bibliotekarka je okupila učenike i pregledala njihove ruksake. Ovakve stvari su se već dešavale, ali bi knjige za par dana bile vraćene na police biblioteke. Ovo nije bio takav slučaj!

Prolazili su dani i dani, a knjiga nije  pronađena. Tražili su po klupama i školskim ormarićima,  ali je nisu mogli pronaći. Amer je pomagao bibliotekarki i bio njena desna ruka tokom ove situacije. On je bio odlikaš i isticao se među prijateljima. Bibliotekarka je,  naravno, izbrisala tu misao da bi je Amer mogao prevariti. Nakon nekog vremena bibliotekarka je odustala od potrage za knjigom i ostavila taj slučaj neriješenim...                                              

Prošao je mjesec dana od tog događaja, svi su skoro  zaboravili na to misleći da je knjiga nestala, prestali su sa potragom.

Jednog divnog jutra krajem velikog odmora začuo se vrisak.

- Stani! - uzviknu Sanja - nećeš se izvući ovog puta!

Sanja je bila vrijedna pomoćnica u biblioteci.                                                     

Bibliotekarka je, sva preplašena, kao pčela prozujala kroz biblioteku i vidjela Amera kako vraća knjigu na police. Sva zbunjena upita Sanju šta se dešava, a Sanjin odgovor je bio u vidu upiranja prstom u knjigu. Bibliotekarka je tražila od Amera da joj pokaže knjigu i, gle, to je bila, ni više ni manje,  nego knjiga „Misterije srednjeg vijeka“. Misleći da je Amer našao knjigu i da je vraća gdje joj je mjesto upita ga:

- Jesi li ti našao knjigu Amere?                                                                               

- Ne! Nije je on našao! - odgovori Sanja umjesto Amera.                                                 

Bibliotekarka, ne vjerujući šta čuje, upita ponovo:

- Jesi li ti našao knjigu Amere?      

Nije bilo odgovora. Sanja je zatim ispričala kako ga je vidjela da uzima knjigu, ali ga do tada nije nikome otkrila jer je znala da će ga grižnja savjest ponovo vratiti na mjesto „zločina“ kojeg je nesvjesno počinio uslijed svoje strastvene ljubavi prema historiji. 

Vedad Mrako, VII-b

Muhamed Pašalić: "Kako mi vidimo online nastavu"

 

          Od kada je pandemija virusa COVID 19 djeca puno vremena provode na elektronskim uređajima. S obzirom na to da pojedini roditelji rade, ne mogu kontrolisati djecu. Duži boravak utiče i na psihičko stanje kako učenika tako i roditelja. Dosta lošom finansijskom situacijom onemogućeno je pojedinim učenicima da prate nastavu zbog nedostatka elektronskih uređaja. Djeca sve manje provode vremena na čistom zraku igrajući se, a sve više borave uz elektronske aparate. Samim tim djeca se distanciraju jedni od drugih, a to ni u kom slučaju zdravstveno za njih nije dobro. Imajući razne obaveze iz različitih predmeta i kontrolne ispite gubimo i ono malo vremena što smo imali za igru, zabavu i druženje koje nam je prijeko potrebno za pravilan razvoj.

Budućnost nam tokom ovog pandemijskog perioda zavisi sve više od elektronskih uređaja. Dobijamo razne obaveze koje se moraju izvršavati odmah u ograničenom vremenskom periodu, ili u bliskoj budućnosti, i mi smo ih obavezni uraditi.

Više ne idemo fizički u školu i ne moramo se buditi jutrima i ići da se sastanemo sa prijateljima. Kada imamo nešto novo naučiti za školu, ukoliko nije proslijeđen nijedan videozapis ili tekstualna poruka sa objašnjenjem, teže se shvataju neke stvari, čak nekada i sa videozapisima ili tekstualnim porukama. Ako još imamo nastavu iz „dodatnih“ škola, neke dane ne možemo ni bar nakratko izaći van. Moramo se pripremati za sljedeći čas jer znamo da će nam se nekada taj trud isplatiti, samo što smo sada zatvoreni u jednu prostoriju, a prije smo mogli izaći, popričati sa prijateljima prije časa, ponoviti neke lekcije zajedno, razmijeniti mišljenja.

Pojavom online nastave možda više nego ikada dolazi i do pojavljivanja prevaranata na internetu. Ima mnogo ljudi sa informatičkim znanjem jer im je potrebno. Kada vam zatrebaju neki dokumenti, ako ne znate gdje se šta nalazi, nećete ništa znati ni uraditi.

Pojavom online nastave se gubi interes za učenjem. Ako možete knjigu staviti pred sebe i tako olakšati odgovaranje, onda svi to rade. Nije to zato što neko ne voli učiti, ali se ljudi od davnina prilagođavaju stvarima i načinu života oko sebe.

Jedva čekamo povratak u školske klupe. Škola sa djecom je mjesto puno sreće. Sada kada nema učenika koji se nalaze u školskim prostorijama i hodnicima, kada se ne čuju glasovi djece, škola je jedna obična, prazna zgrada.  

Djeca tokom pandemije COVID 19 zaista provode mnogo vremena za elektronskim uređajima te se gubi sve ono normalno što djeca i roditelji treba da rade.

Učenici žele da se čim prije vrate normalnom životu i našim svakodnevnim obavezama uz maksimalnu odgovornost.  Za normalan život je potrebna i socijalna interakcija, to se trenutno sve više smanjuje, ali se nadamo da će se ispraviti u budućnosti.

Muhamed Pašalić, VIII-a

Džana Mehić: "Esej o prijateljstvu"

Rad pisan za konkurs "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Prijateljstvo je zvijezda koja pokazuje put" 

          Kada se kaže bogatstvo, ljudi odmah pomisle na novac jer se njime mnogo toga može kupiti. Ali bogatstvo je nešto puno veće, nešto što se novcem ne može kupiti, a to je prijateljstvo. Ali...

Da li se ponekad zapitate šta je zapravo prijateljstvo? Da li je važnije imati što više prijatelja pa da se možemo time hvaliti ili imati jednog, ali doista iskrenog prijatelja. Kada samo pomislim, koliko je ljudi prošlo kroz moj život. Doista mnogo ljudi je ušlo u njega, neki pozvani, a neki su se sami pozvali. Mnogo njih je prošlo, ali malo njih se zadržalo i ostavilo trag u mome srcu. Oni koji su se zadržali, zaista jesu pravi prijatelji, to su oni koji me u najgorim trenucima nisu napustili, ostali su tu da me bodre i daju vjetar u leđa.

Postoje i oni ljudi koji su mi u život ušli sami, tihi i neprimjetni... kao lopov se ušunjali. Radovali se kad sam se ja radovala, bili tužni kad sam i ja bila tužna, nikada se nisu isticali ni naglašavali naše prijateljstvo, jednostavno su bili tu i to je dovoljno. Ja ih zovem „prijatelji iz sjenke“ - ljudi vrijedni pažnje. Samo mogu reći da mi je drago što su ušli u moj život. Neka ih tu jer svijet je sada postao jedno „ogorčeno“ i tamno mjesto, puno mržnje i ljubomore i doista pronaći pravog prijatelja nije lahak zadatak. Jer, prijateljstvo nisu riječi, nego djela i značenja. Prijateljstvo je kao zvijezda koja nebo krasi,  moramo ju čuvati da se ne ugasi, jer ako se ugasi, ostajemo potpuno sami. 

Tužno je nemati prijatelja jer onda nećemo imati s kim da podijelimo svoje velike trenutke, male tajne, sve ono što nas čini sretnima ili tužnim.

Ako smo pravi prijatelji, onda to moramo i dokazati, poštovati svoje prijatelje. Moramo im uzvratiti ljubav i razumijevanje koje nam pružaju jer ako imamo prijatelja, onda nismo sami.

     Mnogo je važno imati pravog prijatelja, ali i njega moramo zaslužiti, a kada ga zaslužimo, o njemu se moramo brinuti kao o nečemu najsvjetlijem u našem životu, kao o nekoj zvijezdi koja nam pokazuje put. 

Džana Mehić, VIII-b

Amela Bureković: "Prijateljstvo je zvijezda"

  Pjesma izabrana u zbornik "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Prijateljstvo je zvijezda koja pokazuje put" 

1.

Šta znači biti prijatelj?
Da li u prijateljstvu postoji ljubav?
Cijeni prijateljstvo jer ga sutra možda nećeš imati.
Ljudi odlaze, pravo prijateljstvo ostaje.


Šta je to sreća?
Sreća je kada imaš prijatelja s kojim si 

prošao sve prepreke.
Zajedno se borili.
Kao zvijezde koje noću sjaje.

Šta nam to zvijezde govore?
Zvijezde nam pokazuju kakvi ljudi trebamo biti
da se držimo zajedno i kada padamo da ostanemo 

ponosni poput Venere i Merkura nerazdvojni.

Ne budite zvijezda padalica,
ona kratko sija, pa se ugasi.
Budite zvijezda poput Sunca
koje nas vječno grije.

Zvijezda koja najviše sja, sjaji ljubavlju.
Sreća je imati prijatelja koji poput zvijezde
u srcu ima ljubavi.


2.

Kako bi život izgledao bez Sunca?
Bila bi tišina i mračno kao u mom srcu
kada čujem plač djeteta koje želi toplinu.
Gdje otići?
Od tame se pobjeći ne može.

Ptice bi cvrkutale zabrinute tražeći sklonište.
Svaka majka bi pustila suzu jer ne bi mogla
dati toplinu svome djetetu.
Kiša ne bi padala, niti snijeg.

Djetinjstvo bi bilo uništeno kao i nada.
Čežnja za toplinom i za ljubavlju
razbila bi se kao jaje
koje iz tuđeg gnijezda izbaci kukavica.

Amela Bureković, VIII-a

 

Lamija Hasaković: "Odbjegli hrast"

  Priča izabrana u zbornik "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Šta mi je drvo šapnulo"      

 

Jednog maglovitog jesenjeg jutra ustala sam rano. Spustila sam nogu na topli, mekani tepih i prošetala do prozora. Pomjerila sam zavjesu i odškrinula prozor. U maglovitom i tmurnom nebu, između dva mrka oblaka skrivale su se tople zrake sunca i obasjavale prozor prekriven rosom, a niz oluk se slijevala kap slatke jesenje kiše. Uzela sam kaput iz ormara i izašla u šetnju, no zadržala sam se duže nego planirano, a sada ću vam ispričati i zašto. Opustivši se i pustivši da me noge nose dospjela sam u neki šumarak, ali rijetko da se moglo vidjeti pokoje drvo. Jedva se moglo zaključiti da je to zapravo mala šumica, osim par grmova i biljki koje su zapravo otkrivale pravi identitet ove čudne okolice. Gazivši svježu zelenu travu, ispod nogu mi je šuštalo lišće i pucketale grančice, a na nebu se mogao čuti lagani fijuk vjetra. Kakve li divne jesenske pjesme! Bile su tu i neke kuće u neposrednoj blizini, a miris svježe pečenog kestenja dospijevao mi je u nozdrve. Kosa mi je igrala ritmom vjetra, ali najednom:

„Psst... psst!“, čule su se nečije riječi. Par momenata stajala sam nepomično, drhtavih usana i studenih obraza, a noge su mi klecale, možda od straha jer u blizini nije bilo nikoga ko bi mogao govoriti, a možda pak od hladnoće. 

„Ko je tamo?“, upitah. Ali nisam dobila odgovor. Zatim su se opet šapatom oglasile nečije nijeme usnice:

„Psst...“,  ali ovaj put malo glasnije nego prethodni. „Ko si ti? Gdje si?“, upitah u čudu.  Pogledah oko sebe. I dalje nije bilo nikoga, a to zasigurno nisu mogle biti ni ptice na nebu, ni jabuke na grani.

„Priđi bliže, želim nešto da ti kažem..“ , opet čuh šapat ali ovaj put ispred sebe ugledah jedno hrastovo drvo. Učinih onako kako mi je i rekao, priđoh mu i rekoh:

„Ko si ti, i kako to da umiješ da govoriš?“.  Drvo kao da je odahnulo sa olakšanjem, a onda reče:  „Ja sam drvo i trebam tvoju pomoć. Već trideset i jedan dan ljudi me uništavaju. Polahko, ali bolno. Rezbare svoja imena u moja prsa, otkidaju mi grane, čupaju mi lišće. A ja opet stojim nepomičan. Nekako osjećam kao da mogu da ti vjerujem. Ne mogu se pomjeriti ili odbraniti, a u blizini opet nema nijedno drugo drvo koje bi moglo da me zaštiti“.

Pogledah oko sebe. Drvo je stvarno govorilo istinu.

„A gdje su ti braća i sestre?“ upitah, a drvo mi odgovori hrapavim glasom: „Nema ih! Već odavno, možda čak i zimus su ih posjekli, a njihova mrtva tijela iskoristili za potpalu. Samo obični, prosti smrtnici bi mogli tako nešto da urade. A vidiš, ja se opet bojim da sam ja sljedeći. Ipak nakon svega, ja sam jedino drvo u okolici. Ne znam koliko još mogu izdržati. Ne osjećam se sigurnim ovdje. Kada barem ne bih bio nepomično pričvršćen za tlo, kada bih barem imao noge onda bih...''.

Prije nego što je drvo moglo završiti rečenicu rumenih obraza od studeni sam potrčala koliko me noge nose. Trčala sam kući.

„Hej, stani! Kuda ćeš?“ tužnim i razočaranim glasom dozivalo me drvo, ali nisam se obazirala. Nisam imala vremena, morala sam biti što brža. Kada sam napokon došla kući zadihana, otključala sam šupu i uzela sjajnu lopatu sa police, a onda se opet vratila drvetu.

 „Ah, tu si. Taman sam pomislio kako te više neću vidjeti“, govorio je hrast, ali po drugi put, nisam se obazirala. Bila sam prezaposlena rukovanjem lopate. Nakon trideset minuta teškog rada, napokon sam otkopala drvo. Prašnjava, spustih lopatu na tlo, a drvo je izvuklo dva velika korijena iz tla, ili pak „noge“ kako bi ih on nazivao. Hrast me počeo grliti svojim toplim, ali grubim granama i zahvaljivati mi se. Zatim je krenuo. Njegova figura polako je nestajala u daljini. Ono je sada bilo slobodno i niko mu više nije mogao nauditi.

Taj dan sam učinila nešto veliko što nikada neću zaboraviti i što će ostati dio mene sve do zadnjeg daha. Hrast je nekada za ljude bio simbol duhovnog bogatstva, a sada je nestao bestraga. 

 

 Lamija Hasaković, VII-a