Amina Durmo: "Bijeli golub"

Rad pisan za konkurs "Dobrota se ne zaboravlja", za 2021. godinu 

Roditelji su mi govorili da sam bila nestašno dijete ali puna istraživačkog duha što je bila i istina. Uvijek me zanimalo „čudo“ i da li ono postoji. Zanimale su me razne teorije o kojekakvim čudnim stvarima u koje niko nije vjerovao. Bila sam čvrstog ubjeđenja da Čudo ipak postoji, što me jednom i dovelo do istine.

Bila je zima, te noći sam izašla iz kuće da uzmem svjež zrak. Šetala sam jednom dugom ulicom koja u jednom dijelu nije imala ulična svjetla. Bila je mračna. Nastavila sam hodati dok u jednom trenutku nisam ugledala nešto što mi je ličilo na kuću. Pošto je bio mrak nisam bila potpuno sigurna da je to kuća pa sam se približila i ispred sebe ugledala kućicu koja se s vana činila kao zastarjela. U njoj niko nije živio. Obično su ljudi pričali da je to ukleta kuća jer je bila stara i često su se iz nje čuli zvukovi koji nimalo nisu bili prijatni za čuti. Ljudi koji su živjeli u blizini te kuće su zbog toga odselili. Nikad mi niko prije nije ispričao tu priču jer sam bila mala. Kao i svi roditelji, tako i meni moji nisu pričali takve priče.

Jako me zanimalo šta je to bilo toliko posebno vezano za tu kuću jer su se čuli zvukovi iz nje. Odlučila sam ući. Kada sam ušla nisam mogla vjerovati šta sam ugledala ispred sebe. To je bila prostorija s policama ispunjenim knjigama. Zapravo, to je bila stara škola koja je imala tri učionice i biblioteku pa se vremenom pretvorila u veliku biblioteku s jednom učionicom. Odlučila sam da uzmem neku od knjiga i pogledam kakve su i zašto su ljudi pričali da je ova kuća ukleta. Sjela sam za sto i upalila lampu koja je stajala na njemu. Počela sam čitati dok me u jednom trenutku nije prekinuo neki zvuk. Zvuk je dolazio iz ćoška. Približila sam se da vidim o čemu je riječ i ugledala bijelog goluba prekrivenog slamom. Bilo mu je povrijeđeno krilo. Ono što je bilo zanimljivo kod ovog goluba jeste to da je mogao pričati. Ispričao mi je kako je dosta puta dozivao pomoć kada bi čuo da se neko približava kući, ali niko ga nije čuo. Shvatila sam o čemu je riječ: bijeli golub je simbol mira i sreće, a taj simbol je sada slomio krila i nije mogao letjeti. Goluba mogu spasiti jedino dobrotom.

Dolazila sam svaki dan do kuće, liječila mu ranu i hranila ga dok jednog dana nije napokon poletio. Bila sam jako sretna jer sam pomogla jednom malom biću. Sreća je nagrada koju u sebi nose dobra djela. 

Amina Durmo, IX-a