Muhamed Pašalić: "Kako mi vidimo online nastavu"

 

          Od kada je pandemija virusa COVID 19 djeca puno vremena provode na elektronskim uređajima. S obzirom na to da pojedini roditelji rade, ne mogu kontrolisati djecu. Duži boravak utiče i na psihičko stanje kako učenika tako i roditelja. Dosta lošom finansijskom situacijom onemogućeno je pojedinim učenicima da prate nastavu zbog nedostatka elektronskih uređaja. Djeca sve manje provode vremena na čistom zraku igrajući se, a sve više borave uz elektronske aparate. Samim tim djeca se distanciraju jedni od drugih, a to ni u kom slučaju zdravstveno za njih nije dobro. Imajući razne obaveze iz različitih predmeta i kontrolne ispite gubimo i ono malo vremena što smo imali za igru, zabavu i druženje koje nam je prijeko potrebno za pravilan razvoj.

Budućnost nam tokom ovog pandemijskog perioda zavisi sve više od elektronskih uređaja. Dobijamo razne obaveze koje se moraju izvršavati odmah u ograničenom vremenskom periodu, ili u bliskoj budućnosti, i mi smo ih obavezni uraditi.

Više ne idemo fizički u školu i ne moramo se buditi jutrima i ići da se sastanemo sa prijateljima. Kada imamo nešto novo naučiti za školu, ukoliko nije proslijeđen nijedan videozapis ili tekstualna poruka sa objašnjenjem, teže se shvataju neke stvari, čak nekada i sa videozapisima ili tekstualnim porukama. Ako još imamo nastavu iz „dodatnih“ škola, neke dane ne možemo ni bar nakratko izaći van. Moramo se pripremati za sljedeći čas jer znamo da će nam se nekada taj trud isplatiti, samo što smo sada zatvoreni u jednu prostoriju, a prije smo mogli izaći, popričati sa prijateljima prije časa, ponoviti neke lekcije zajedno, razmijeniti mišljenja.

Pojavom online nastave možda više nego ikada dolazi i do pojavljivanja prevaranata na internetu. Ima mnogo ljudi sa informatičkim znanjem jer im je potrebno. Kada vam zatrebaju neki dokumenti, ako ne znate gdje se šta nalazi, nećete ništa znati ni uraditi.

Pojavom online nastave se gubi interes za učenjem. Ako možete knjigu staviti pred sebe i tako olakšati odgovaranje, onda svi to rade. Nije to zato što neko ne voli učiti, ali se ljudi od davnina prilagođavaju stvarima i načinu života oko sebe.

Jedva čekamo povratak u školske klupe. Škola sa djecom je mjesto puno sreće. Sada kada nema učenika koji se nalaze u školskim prostorijama i hodnicima, kada se ne čuju glasovi djece, škola je jedna obična, prazna zgrada.  

Djeca tokom pandemije COVID 19 zaista provode mnogo vremena za elektronskim uređajima te se gubi sve ono normalno što djeca i roditelji treba da rade.

Učenici žele da se čim prije vrate normalnom životu i našim svakodnevnim obavezama uz maksimalnu odgovornost.  Za normalan život je potrebna i socijalna interakcija, to se trenutno sve više smanjuje, ali se nadamo da će se ispraviti u budućnosti.

Muhamed Pašalić, VIII-a