Lamija Hasaković: "Odbjegli hrast"

  Priča izabrana u zbornik "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Šta mi je drvo šapnulo"      

 

Jednog maglovitog jesenjeg jutra ustala sam rano. Spustila sam nogu na topli, mekani tepih i prošetala do prozora. Pomjerila sam zavjesu i odškrinula prozor. U maglovitom i tmurnom nebu, između dva mrka oblaka skrivale su se tople zrake sunca i obasjavale prozor prekriven rosom, a niz oluk se slijevala kap slatke jesenje kiše. Uzela sam kaput iz ormara i izašla u šetnju, no zadržala sam se duže nego planirano, a sada ću vam ispričati i zašto. Opustivši se i pustivši da me noge nose dospjela sam u neki šumarak, ali rijetko da se moglo vidjeti pokoje drvo. Jedva se moglo zaključiti da je to zapravo mala šumica, osim par grmova i biljki koje su zapravo otkrivale pravi identitet ove čudne okolice. Gazivši svježu zelenu travu, ispod nogu mi je šuštalo lišće i pucketale grančice, a na nebu se mogao čuti lagani fijuk vjetra. Kakve li divne jesenske pjesme! Bile su tu i neke kuće u neposrednoj blizini, a miris svježe pečenog kestenja dospijevao mi je u nozdrve. Kosa mi je igrala ritmom vjetra, ali najednom:

„Psst... psst!“, čule su se nečije riječi. Par momenata stajala sam nepomično, drhtavih usana i studenih obraza, a noge su mi klecale, možda od straha jer u blizini nije bilo nikoga ko bi mogao govoriti, a možda pak od hladnoće. 

„Ko je tamo?“, upitah. Ali nisam dobila odgovor. Zatim su se opet šapatom oglasile nečije nijeme usnice:

„Psst...“,  ali ovaj put malo glasnije nego prethodni. „Ko si ti? Gdje si?“, upitah u čudu.  Pogledah oko sebe. I dalje nije bilo nikoga, a to zasigurno nisu mogle biti ni ptice na nebu, ni jabuke na grani.

„Priđi bliže, želim nešto da ti kažem..“ , opet čuh šapat ali ovaj put ispred sebe ugledah jedno hrastovo drvo. Učinih onako kako mi je i rekao, priđoh mu i rekoh:

„Ko si ti, i kako to da umiješ da govoriš?“.  Drvo kao da je odahnulo sa olakšanjem, a onda reče:  „Ja sam drvo i trebam tvoju pomoć. Već trideset i jedan dan ljudi me uništavaju. Polahko, ali bolno. Rezbare svoja imena u moja prsa, otkidaju mi grane, čupaju mi lišće. A ja opet stojim nepomičan. Nekako osjećam kao da mogu da ti vjerujem. Ne mogu se pomjeriti ili odbraniti, a u blizini opet nema nijedno drugo drvo koje bi moglo da me zaštiti“.

Pogledah oko sebe. Drvo je stvarno govorilo istinu.

„A gdje su ti braća i sestre?“ upitah, a drvo mi odgovori hrapavim glasom: „Nema ih! Već odavno, možda čak i zimus su ih posjekli, a njihova mrtva tijela iskoristili za potpalu. Samo obični, prosti smrtnici bi mogli tako nešto da urade. A vidiš, ja se opet bojim da sam ja sljedeći. Ipak nakon svega, ja sam jedino drvo u okolici. Ne znam koliko još mogu izdržati. Ne osjećam se sigurnim ovdje. Kada barem ne bih bio nepomično pričvršćen za tlo, kada bih barem imao noge onda bih...''.

Prije nego što je drvo moglo završiti rečenicu rumenih obraza od studeni sam potrčala koliko me noge nose. Trčala sam kući.

„Hej, stani! Kuda ćeš?“ tužnim i razočaranim glasom dozivalo me drvo, ali nisam se obazirala. Nisam imala vremena, morala sam biti što brža. Kada sam napokon došla kući zadihana, otključala sam šupu i uzela sjajnu lopatu sa police, a onda se opet vratila drvetu.

 „Ah, tu si. Taman sam pomislio kako te više neću vidjeti“, govorio je hrast, ali po drugi put, nisam se obazirala. Bila sam prezaposlena rukovanjem lopate. Nakon trideset minuta teškog rada, napokon sam otkopala drvo. Prašnjava, spustih lopatu na tlo, a drvo je izvuklo dva velika korijena iz tla, ili pak „noge“ kako bi ih on nazivao. Hrast me počeo grliti svojim toplim, ali grubim granama i zahvaljivati mi se. Zatim je krenuo. Njegova figura polako je nestajala u daljini. Ono je sada bilo slobodno i niko mu više nije mogao nauditi.

Taj dan sam učinila nešto veliko što nikada neću zaboraviti i što će ostati dio mene sve do zadnjeg daha. Hrast je nekada za ljude bio simbol duhovnog bogatstva, a sada je nestao bestraga. 

 

 Lamija Hasaković, VII-a