Asja Delić: "Prijateljice za cio život"

 Priča izabrana u zbornik "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Misterija školske biblioteke" 

„Ja bih sada malo do čaršije, mislila sam i u biblioteku!“ rekoh zvonkim glasom roditeljima koji su sjedili na trpezarijskoj sofi ležerno ćaskajući uz jutarnju kahvu. „Ok, mila, požuri na autobus ako si mislila odmah ići!“ Blago, uz osmijeh odgovori otac i nastavi već započeti razgovor sa majkom. 

Za mene je odlazak u školsku biblioteku bio poseban doživljaj. Spremih se poput munje i nađoh u gomili nasmijanih lica pretrpanog autobusa. Slušajući školske drugare kako veselo cvrkuću o svojim hobijima: vole muziku, pjevače, filmove, glumce, jutjubere... Na tren pomislih da sam zalutala u pogrešan sokak. Kao da tu ne pripadam. Naslonih vrelo čelo na prozorsko staklo i pogledom obuhvatih vedro plavo nebo okićeno razbarušenom pjenom od oblaka i pomislih da ću na susret sa dragom bibliotekom dolepršati svaki tren... Pogledah  grbavi i izlokani put na kojeg se okomilo gusto trnovito žbunje. Autobus je sporo napredovao bacajući unatrag kuće, drveće, naselje. Moj sokak je za mene pravi i najljepši. On je poput  vedrog plavog neba - sokak školske biblioteke.  

U školskoj biblioteci koja je bila okružena uramljenim slikama veselih dječjih radova naslikanih živim bojama, sjedila sam uz škripavi sto okružena hiljadama naslova knjiga naslaganih na pretrpanim policama. Imala sam osjećaj da sam prebačena u neko drugo vrijeme. Baš kao da sam lik neke naslovne stranice. Nadrealna, mistična i romantična. Nalazim se na stazi visokog bujnog rastinja okružena kaleidoskopom šarenog poljskog cvijeća. Ono se blago njiše na vjetru. Jedno je sa visoko zakriljenim laticama, drugo  nalik lepezi, treći su tek rascvali pupoljci. Nježni miris knjiga je zapahnuo sva moja čula. Čujem i cvrkut ptica, strujanje skakavaca. Osjećaj nedostižan i utopijski. Sa knjigama ja zapravo nikada nisam usamljena. One su moja ljubav i miris koji svakodnevno udišem. Moji vjerni prijatelji u tuzi i sreći. Oni koji me nikada nisu izdali.

U školsku biblioteku često dolazim ako išta, samo da udahnem miris naslaganih knjiga ili pročitam neku novu priču, obavezno noseći pod pazuhom jednu ili dvije kući. Svaka nova knjiga je moje novo otkriveno utočište. Moje prostranstvo znanja. Nekada se tako realno otisnem na razne strane svijeta, kao reptil koji poprima temperaturu okoline i boju. Usred ljeta, prozračnog jutra, dok sjedim na širokim stolicama od pletenog pruća, zaštićena od jarkog sunca, ispijajući sok od maline, ja sam istovremeno na hladnim planinama Rusije željno iščekujući snježnu lavinu.  

Školska biblioteka mi je otkrila svoju tajnu. Darovala mi je nove riječi, koje sam pomno učila i zapisivala. Čuvam ih poput ptičica koje su se netom izlegle. Osjećam kucanje njihovih malih srca punih života držeći ih na dlanovima. Osluškujem njihovo značenje u nijansama; očigledno i prikriveno, a ipak zadivljujuće. Vokabular činim bogatim, pa tako jasno izražavam sebe i svoje misli. Te riječi su poput prefinjenih školjki i ružičastih koralja... One su poput neživih suvenira. Dišu i žive. I dok vjetar i lišće sviraju jesenju sonatu, ja u školskoj biblioteci toplo razgovaram sa svojim prijateljicama. Najbolje prijateljice za cio život.

Asja Delić, IX-a