Adna Sarajlić: "Život je kao ljuljačka"

 Priča izabrana u zbornik "Mladi pisci Ze-do kantona" za 2021. godinu; Tema: "Šta mi je drvo šapnulo"             

Postoji jedno mjesto, po meni čarobno, koje mnogo volim. Na tom mjestu raste još čarobnije drvo. Tu se nalaze vikendica i voćnjak mog dede. Vikendica je kao kućica iz bajki: nit' mala, nit' velika, a oko nje približno sto pedeset voćki, najviše jabuka, a oko voćnjaka prelijepa šuma. S jedne strane borovina, a s druge hrastovina. Putić koji vodi do vikendice pun je divljeg šipka kojeg rado berem. Tako lijep, a tako bockav.

U dvorištu, prije mog rođenja, nikao je jedan bor. Prilikom istovara građevinskog materijala za pravljenje vikendice slomio se nekoliko puta. Svaki put se oporavi. Bor je bio mali, ali tako jak i uporan da je opstajao. Deda je pomislio: „Super, pazit ću ga i njegovati dok ne odraste da nam pravi hlad jer na tom mjestu planiram napraviti roštilj, sto i stolice, a poslije i ljuljačku za unuku.“

Postoji priča o tom drvetu, meni i dedi posebna. Ispričat ću vam dio, a dio ću zadržati za sebe jer mi je šapnulo i neke tajne koje moram čuvati. Od ranog djetinjstva posjećujem to mjesto i igram se ispod krošnje tog čarobnog drveta. Prvo mi je deda napravio ljuljačku, preko ljeta imam i mali bazen, dok preko zime tu pravim Snješka. U jesen skupljam voćke i razne čajeve. Sjedimo svi porodično, roštiljamo i smijemo se, sve ispod bora, čarobnog i lijepog. Preko ljeta nam je pravio hlad, a zimi je štitio vikendicu od velikog snijega.

 Desilo se jednog dana, ne znajući za posebnost i čarobnost mog bora, da su ga neki ljudi posjekli i odvezli. Razlog ne znamo, vjerovatno im je trebao ogrjev. Ali što baš to drvo, što moj bor posjekoše, pitala sam se, kad ispod vikendice ima mnogo šume. Plakala sam, a i dedi je bilo žao, oči su mu bile pune suza. Te zime nisam išla na vikendicu, nije mi se dalo.

Prođe zima, ode snijeg, dođe proljeće. Deda me pozvao da idemo na naše mjesto. Pristala sam, ali s tugom. Mislim u sebi: „Nema mog drveta, mog bora i ništa nije isto. Neće biti hlada, neće biti zvuka i pjesme ptica koje su stanovale na njemu, a ni moje ljuljačke!“

 Prevarila sam se. Kad sam došla, vidim ljuljačku na postolju. Deda mi je napravio iznenađenje. Usplahireno i malo zbunjeno sjednem na ljulju. Skrenem pogled na mjesto gdje je bilo moje drvo i tada mi zastade dah. Gle čuda, niklo je novo malo drvo, samo samcato! Priđem i zaplačem od sreće. A ono malo, lijepo drvce, mali bor, šapnuo mi je kroz povjetarac i cvrkut ptica: „Tu sam, opet sam tu, na istom mjestu, sa istom pjesmom i zvukom, samo podmlađen. Zapamti, život je kao ova tvoja ljulja, sastavljen od uspona i padova, i stalno se klati. Put do sreće je poput ovog puta do vikendice, tako lijep, a tako bockav.“

I još nešto mi je drvo šapnulo, još nešto... Ali neću vam reći. To je samo za mene, jer ipak je to moje čarobno drvo, moj lijepi bor...

 Adna Sarajlić, VII-a